Nemojte padati na priče kako je ono što je, jedina mogućnost. Priznajem, nije mi Iako nakon što sedamnaest godina ne radim, ali, probao sam se boriti. Evo taj, Živi zid. Bio sam jako znan tamo, išao na prosvjede, hapsilo me, sudilo, na moju sreću uvijek pozitivno po mene. Izdao me svatko tko je stigao. Evo taj Živi zid. Grupica mlađarije koja je radila za tajne službe, a da to ja, u svojoj gluposti nisam znao. Ali kad te tajne službe odbace, ti si nitko i ništa. Gdje radiš, jesi li u Saboru, Europarlamentu, a kako si luzer digneš silne kredite koje moraš vraćati.
Thank you for reading this post, don't forget to subscribe!Živi zid više ne postoji ali gdje su borci
No, to što su oni smrad, ne znači da smo mi. Gdje su borci na barikadama, gdje su oni koji su nekada išli na deložacije pa ih hapsilo i sudilo. Duševno neuravnoteženi bacili su se u antivakseriće, svi ostali su doma, možda tužni i teško nesretni. Nema sumnje, nekadašnji pravi borci trebaju nam danas, u vrijeme sveopće izdaje. Jer što znači biti netko u državi u kojoj su svi umreženi i gdje narod hoće uvijek iste.
Gdje ste drugarice i drugovi
Gledam nekakvu ogradu oko škole u mom kvartu. Jedina škola kao da je Pentagon. Miči ogradu, odjebi majmune. Možda bi se našlo nekadašnjih živozidaša da uzmu fleksericu pa da se krene rušiti ogradu oko škole. Kakva je to škola odnarođena, ograđena, posebna. Nema privilegiranih, nema ograda. Jer mi plaćamo školu. Drugo je pitanje koliko nam je stalo da nam djeca budu pametna i obrazovana. Već samom činjenicom da je škola ograđena ogradom, ona to ne mogu biti. Zato još jednom kažem, rušimo ograde, u staro željezo, dodajmo ih u staro željezo. To su naše, a ne vaše škole, tu smo mi glavni ma koliko bili kukavice. Usput, bivši živozidaši, pa gdje ste drugarice i drugovi, dugo vas ne vidjeh,