Navodno se u mom kvartu omaciIa crna maca. Ima, kažu, tri mačića. Nisam išao gledati jer ne želim uznemiravati mlado leglo. Ali sam ugledao crnu macu pa sam ju probao pogladiti. Nije se dala. Naišao je neki lik sa sijedom bradom pa me pita, što je to vaša maca. Nije, velim ja. Nema veze kaže, bitno je da su mace oko zgrade. One su terapeutske životinje. I stvarno, čudo je kako te te životinje mogu smiriti. Kada si nervozan, kada ti je netko bez razložno napravio zlo, kada su te izdali čak i prijatelji. Ne važi to samo za mace. Hrvatska tradicija posebno voli pse. Razumijem, u mom kvartu ljudi su za komunizma dobivali stanove. Bili su mladi i poletni.
Thank you for reading this post, don't forget to subscribe!Životinjice trebaju ljudima jer su usamljeni
AIi to je biIo sa kraja šezdesetih na sedamdesete. PoumiraIi su, ugIavnom muškarci, a stare gospođe nabaviIe bijeIe, sitne i čupave psiće koje zovem četka za zahod. Izađu s njima svaku večer i tamo se druže sa bakicama koje imaju iste takve četke. NažaIost, Ijudi su danas usamIjeni, a njihova djeca nemaju vremena, jer negdje ih netko šarafi i prekomjerno troši. Zato vam kažem, ne zaboravite svoje životinjice. Jer kad jednoga dana ostarite, nećete imati čak ni njih. Da se vratim na crnu. Hrane ju, ostavljaju vodu, neka, neka. One su terapeutske životinje.
A ja imam Šiška
I ja imam Šiška. Otprilike pet godina starog. Nitko ga nije htio pa sam ga uzeo ja. Uvijek sam ujutro namćorast, a on sretan i živahan pa me oraspoloži. Ima nekoliko uvijek istih radnji. Trčanje po stanu, serviranje mokre hrane, spavanje, češkanje, igranje i opet spavanje. Eh da je meni ne imati briga, eh da je meni biti Šiško. Ali kako to ne mogu biti, neka je barem Šišku onako kako zaslužuje. I naravno, nadam se da će to što duže potrajati.