Gledam ove naše političare i ne mogu se načuditi. Njihov je posao, čini se, da lažu i da nam pričaju bajke o tome kako je sve savršeno, divno, krasno, i kako nas čeka svijetla budućnost. Za to je, na kraju krajeva, zadužen naš AP . Prije koji dan je pričao kako je sve genijalno.
Thank you for reading this post, don't forget to subscribe!Ali evo, jučer su mediji počeli pričati o nečem drugom, a ja se pitam: je li im za vjerovati? Priča se da je poprilično porazno punjenje državne blagajne. Očekivali smo puno više para nego što smo uspjeli ubrati. Iskreno da vam kažem, uopće me ne čudi manjak u proračunu.
Tko koga hrani u ovoj zemlji?
Prije su dijelili plaće uhljebima, one nezaslužene. Sad su na redu umirovljenici. Znamo koliko ih imamo — zemlja smo staraca. I znate što? Većina tih umirovljenika nije odradila ni 40 godina radnog staža. Mi, pak, kupujemo socijalni mir tako što dijelimo ono što nismo ni zaradili.
Ali najveći, najveći problem su općine i gradovi. To je rak rana Hrvatske. Nitko, ama baš nitko — ni HDZ koji vlada desetljećima, ni malo SDP-a — nije pokušao počistiti taj cirkus.
Tako se nekad pričalo da će se općinama koje ne mogu same, ponuditi da se ‘prilipe’ za neku koja je uspješna. I naravno, nitko nije pristao. A zašto bi? Dobro im je, krasno im je. Ne rade ništa, plaćica ide, imaju načelnika, službeni auto, tajnicu, dva, tri, pet, šest zaposlenih činovnika. Njima je savršeno. Ne možeš im dati ni otkaz.
Sjetite se Ante Pranića (koji više nije ni političar). U Vrgorcu je, nakon 500 godina HDZ-ove vladavine, uspio podijeliti otkaze činovnicima. Među njima je bio jedan pročelnik za sport koji je jednom godišnje organizirao nogometni turnir, trajalo je sedam dana i laku noć. I ništa drugo nije radio. A kad su ga pitali što se buni, on je tužio Vrgorac. Zašto? Jer je “zlostavljan” kao nekakav kvazidesničar. Ni u jednom trenutku nije iskazao sram na činjenicu da je godinama primao plaću i nije radio ništa. Sedam dana godišnje!
Znači, može se. Može se počistiti 3.500 uhljeba, ali to nitko ne želi.
Iluzija, iluzija, iluzija
Kažem vam: treba raditi, ljudi! Mi nismo narod odgojen da radimo. Mi smo neradnici, i to je činjenica, koliko god mi to prikrivali. Kakva je to država koja živi na tome da ima 1.100.000 činovnika-uhljeba? Tko će zaraditi za njih?
Mi živimo u iluzijama, u sretnim zlatnim snovima koje nam plasiraju svakojaki političari. AP nam priča kako je divno i krasno. Pa divno i krasno je njemu! On ima 6.500 eura plaće. Što je možda malo za premijera, ali je previše za ono što su nam priredili.
Tko će riješiti problem inflacije? Tko će zaustaviti divljanje cijena? Tko će zaustaviti enormne dobitke banaka? Te su banke strane, one love ovdje, a nose tamo. Samo što tamo ne deru, nego deru nas, jadne, smrdonoge Hrvate koji ne čitaju, ne peru noge, koji su narcisoidni i umišljeni.
I stalno se vraćam na jedno pitanje: Tko će zaraditi pare?
Mi nemamo političara koji su se dokazali u privatnom sektoru, pa tek onda došli u politiku. Ne, oni su svoju egzistencijalnu muku rješavali na našoj grbači, jer smo im mi to dopustili. Trebaju nam ljudi koji su se dokazali, koji znaju u svojoj kući oprati suđe i dovesti državu na neku razinu.
Ali, nažalost, mi nismo odgojeni da radimo. Naši roditelji nas nisu odgajali da svojim trudom i radom nešto postignemo. A onda vidiš tu dicu, ženice, ljubavnice, i plešemo obuzeti ludilom, goli po stolovima.
Moj savjet za preživljavanje
Mora biti! Mora netko negdje raditi i zarađivati da bi nahranio sve te uhljebe i svu tu elitu. Bez samostalnog rada i dokazivanja na tržištu nema. Nema živjeti na tuđoj grbači, nema misliti da je to stečeno pravo, jer nije. Za svako pravo se moraš izboriti.
Upozoravam vas: Morat ćemo napraviti nešto sa svojim životima. Jer što će nam se dogoditi? Svijet se izvrnuo naglavačke. Tehnologija je otišla u nebo, umjetna inteligencija će nas poharati. Za pet godina nećemo trebati. A mi živimo u iluzijama da će uvijek biti jednako. Neće.
Bit ćemo sluge, bečki konjušari, i bacat ćemo se po kojekakvim septičkim jamama. Zato, prestanite sanjati, zavrnite rukave, i počnite raditi. Vaša budućnost, i budućnost ove države, ovisi o tome. O tome govorim u ovome videu