Morao sam ovo izbaciti iz sebe. Dok sjedim ovdje i razmišljam o našem društvu, o kulturi i o tome što danas dominira medijima, shvaćam da smo se valjda svi zajedno negdje opasno izgubili. Povučemo li crtu, kao što se radi kad netko ode, vidjet ćemo gorku istinu: mi više nemamo jasan kulturni identitet.
Od Arsenovog Džeza do Halidovog smeća
Nije logično da nas maltretiraju nečim što ne želimo, a ja ću biti iskren i reći: Halid Bešlić je glazbeno smeće. Znam da je to oštro, ali moramo se suočiti s time.
Žalosno je što smo izgubili svoj zapadni, elitni kulturni identitet. Mi smo se ugledali na Zapad, na San Remo. Od 50-ih do 60-ih dominirala je zabavna glazba i rock. Nije da nije bilo loših tekstova, ali onda su se pojavili Arsen Dedić, Zvonko Špišić, Hrvoje Hegedušić, Ivica Krajač, Zdenko Runjić. To je bio mainstream. To su bili školovani ljudi, iz urbanih središta, s glazbenim školama i obiteljima koje su nešto predstavljale. Čak su i naši prvi rokeri, poput Karla Metikoša, poticali iz tih elitnih krugova. To je bila umjetnost.
Paralelno s time, postojala je “novokomponovana narodna glazba”. To je, iskreno, oduvijek bilo tekstualno smeće. Bila je namijenjena ruralnoj klasi.
Preokret i trijumf ruralizma
A onda su došle 90-e. Rat je promijenio sve. Elitni rockeri iz oficirskih i političarskih obitelji su propali. Zabavna glazba je propala gubitkom ljudi poput Đele Jusića i Zdenka Runjića. Vrhunska kultura se rasula.
I što je postao mainstream? Cajke. Halid Bešlić
Nemam ja ništa osobno protiv Halida. Ali ponavljam, to je trećerazredna cajka. Mediji u Hrvatskoj su postali smeće koje mi plaćamo, a koje nas maltretira cajkama i zapopevaljki na svadbama. Od deset vijesti, devet je o njima – gdje su popili, gdje su rekli ovo ili ono da bi krekli. Ali ja nisam taj tip! To me ne zanima.
Ugušit će nas primitivizam i smrad neopranih nožetina
Naš najveći problem je što smo postali primitivan, nasilan i ruralan narod.
Nemamo intelektualne ambicije. Ne čitamo knjige, ne razmišljamo. Mi ne možemo shvatiti operu ili džez, jer je naša razina “ona nekakva umjetnica s dva razreda osnovne”.
Rugalica smo sami sebi. Počeli smo se rugati intelektualizmu i ljudima koji su pročitali knjige. Zašto? Zato što smo svi primitivni, i odmah smo ugroženi kad je netko pametan i načitan.
Nemamo kapacitet da budemo svjetski ljudi. Možemo mi tu i tamo imati nekog Teslu, ali i taj Tesla je otišao u svijet da bi napravio karijeru. Ovdje je to nemoguće. Kad si gladan, kad si jadan i kad se svakih 50 godina započne neki primitivni krvavi rat, onda je vrhunac svega cajka i lupanje srče do koljena.
Sve to dolazi iz objesti. Kad se ima što jesti, onda se bavi umjetnošću; kad si jadan, onda samo preživljavaš. I u takvom okruženju, Halid Bešlić, cajke i turbofolk su bili i ostali glazbeno, tekstualno, i kulturalno smeće.
Džez klubova više nema. Rock klubova nema. Nema ničega. Ostale su samo smrdljive i odbojne, trećerazredne… septičke jame zla.
Mi nemamo pojma ni o čemu jer smo ruralni i neškolovani. Pokušajmo se barem truditi biti na nekoj razini. Ako nastavimo ovako, ugušit će nas primitivizam i smrad neopranih nožetina. Sramota, ljudi. Sramota.
I pitanje je za sve nas: Dokle ćemo plaćati medije koji nas hrane nečim što nazivamo “kulturno smeće”?
Više u mom videu.