„Politička satira počinje ovako: zamislite čovjeka koji sjedi pred računalom, nosi tamne naočale i pažljivo zapisuje što govorim.”
Zamislite čovjeka koji sjedi pred računalom, nosi tamne naočale i pažljivo zapisuje što govorim. Na glavi mu piše „tajni špijun”. Da slučajno netko ne bi pomislio da radi u pekarnici.
Thank you for reading this post, don't forget to subscribe!A pored računala litra rakije. Pokraj nje je bilježnica. A u bilježnici strašno otkriće: Gordan Stojić opet govori o politici.
Bogami, operacija je ozbiljna. Čovjek je otvorio javno dostupan video i otkrio da u njemu govorim ono što sam javno i rekao.
Pa naravno, da za takav obavještajni uspjeh treba barem dnevnica u obliku sendviča s parizerom. I još jedna čašica.
Karikatura uz ovaj tekst zamišljena je špijunska priča. Ali pitanje koje otvara sasvim je ozbiljno: zašto bi kritika vlasti ikome bila sumnjiva, a ponašanje vlasti nešto što treba prihvatiti bez pitanja?
Politička satira: agent s rakijom na posebnom zadatku
Naš zamišljeni agent dobio je jednostavan zadatak. Mora pratiti Gordana Stojića, analizirati što govori i sastaviti izvještaj na kraju.
Prva bilješka: „Govori o korupciji.”
Druga: „Kritizira političare.”
Treća: „Ljudi ga slušaju.”
E, ova treća već je problem. Dok čovjek govori sam sa sobom, možeš ga proglasiti čudakom. Ali kad ga drugi počnu slušati, postaje neugodno. Netko bi mogao postaviti isto pitanje. Pa još netko. Pa bi umjesto uredno pripremljenog odgovora trebalo dati pravi odgovor.
Agent zato premotava snimku. Traži šifru, tajni znak, vezu s međunarodnom organizacijom.
A ja ga u videu pitam gdje su novci.
Ništa šifra. Obično pitanje. Upravo zato i je nezgodno.
O tome kako svakodnevni apsurd postaje materijal za političku satiru pisao sam i u tekstu Kada stvarnost postane luđa od satire. Ponekad je satiričaru najveći problem smisliti nešto što stvarnost već nije odradila.
Kritika vlasti: otkad je pitanje postalo incident?
Dragi moji, političar nije porculanska figurica. Nismo ga stavili na policu da mu brišemo prašinu i pazimo da se ne uvrijedi.
On je prihvatio javnu funkciju. Odlučuje o javnom novcu. Govori u naše ime. Pa onda može podnijeti i pitanje koje mu se ne sviđa.
Kada pitam zašto nešto nije napravljeno, ne treba mi svečana prezentacija o tome koliko se intenzivno radi na pripremi preduvjeta za početak razmatranja mogućnosti, nego mi treba jasan odgovor.
Kada pitam tko je odgovoran, ne zanima me koliko je situacija složena. Složena je i građaninu kad mu stigne račun koji ne može platiti. Njemu nitko ne sazove konferenciju za novinare da objasni širi kontekst praznog novčanika.
Kritika vlasti znači da gledamo što rade ljudi kojima smo dali ovlasti i da uspoređujemo njihove riječi s onim što vidimo.
Ako se riječi i stvarnost ne slažu, neću popravljati stvarnost da bi političaru bilo ugodnije.
Medijska manipulacija: pojačaj buku, možda se pitanje izgubi
U našem satiričnom stripeku agent podnosi izvještaj. Gordan opet nešto pita. Publika sluša. Što ćemo sad?
„Pojačajte zabavu!”
Odličan plan. Još jedna svađa, još jedan skandal, još jedna emisija u kojoj svi govore istodobno. Do kraja više ne znaš ni što je bilo pitanje, ali dobro pamtiš tko je koga nazvao budalom.
Nemam ništa protiv pjesme, utakmice ni odmora za mozak. I ja se želim nasmijati. Ali kad se vratim, pitanje je još tamo. Nije ga odnijela pjesma.
Medijska manipulacija u ovoj priči izgleda kao zatrpavanje stola papirima. Negdje ispod svega leži račun koji treba objasniti, ali do njega više nitko ne može doći.
Zato me zanima ono što ostane nakon velike predstave. Što smo saznali? Tko je odgovorio? Je li išta riješeno?
Ako je jedini rezultat da smo se međusobno posvađali, netko je imao vrlo uspješan dan. Mi baš i nismo.
Gordan Stojić i Mala Televizija: publika koja postavlja pitanja
Mala Televizija počiva na jednostavnoj stvari: ja govorim, vi slušate, komentirate i imate pravo reći da nisam u pravu.
Ne očekujem da mi plješćete na svaku rečenicu. Ako mislite drukčije, recite. Samo nemojte očekivati da ću promijeniti mišljenje zato što ste uključili velika slova.
Volim kada komentar otvori novo pitanje. Kada netko primijeti detalj koji mi je promaknuo i kada se oko nečega ne složimo pa imamo o čemu razgovarati.
U našoj špijunskoj priči baš to zbunjuje agenta. Traži zapovjedni lanac, a pronađe ljude koji raspravljaju. Traži tajni sastanak, a emisija javna. Traži skrivenu poruku, a sve piše u naslovu.
Težak je posao trećerazrednog tajnog špijuna. Pogotovo kad moraš opravdati izvještaj.
Politika, mediji i borba za utjecaj provlače se i kroz moje knjige. Ondje priča može otići u horor. Ovdje bih ipak volio da ostanemo pri zdravom razumu, koliko god ga bilo teško održavati.
Politička satira za kraj: agent se pretplatio
Nakon nekoliko sati praćenja naš agent završava izvještaj:
„Osoba govori javno. Postavlja pitanja. Publika komentira. Tajnu organizaciju nisam pronašao.”
A onda zatvori svoju pohabanu bilježnicu, natoči si još malo rakije i klikne na „Pretplati se”.
Ne daju Bože da mu sljedeća emisija ne promakne. Isključivo službeno, se razme, kaj ne.
A vi, dragi moji, ne trebate tamne naočale ni posebnu dozvolu. Gledajte, čitajte, pitajte i sami procijenite što ima smisla. Želite li pomoći da nastavim snimati i pisati, možete podržati moj rad.
Usudim se reći: pitanje „gdje su novci?” zaslužuje odgovor.
Agent ga je već zapisao. Sada čekamo da netko na njega i odgovori.