Nekada je posao satiričara bio jednostavan: uzmeš stvarnost, malo je rastegneš, pretjeraš, staviš si periku, nabiješ si crveni nos pa dobiješ satiru.
Thank you for reading this post, don't forget to subscribe!Bogami, danas stvarnost često pretjera prije tebe.
Politička satira nekada je živjela od karikiranja političara, njihovih obećanja i velikih riječi. Danas političari često sami odrade pola posla. Pajac do pajaca, moramo si priznati. Izgovore rečenice koje bi urednik nekada izbacio iz scenarija kao najnevjerodostojnije, a politički humor im je toliko kiseo da ti je od njega samo muka.
Ni mediji više nisu samo promatrači. Dapače, sve više sliče na pravi cirkus. A društvene mreže cijelu stvar pretvore u višednevni rat komentara, mahom bolesnika sa smrdljivim nožetinama.
I onda se pitam: gledamo li vijesti, reklame, predstave ili neku novu vrstu kolektivnog apsurda.
Možda zato današnja satira više nije samo pretjerivanje nego sve češće postaje oblik društvene kritike. Ponekad je dovoljno stvarnost prenijeti gotovo pa doslovno i samo je staviti u pravi kontekst.
Tako, dragi moji, nastaju i moje priče, videi i likovi. Ne zato što je svijet postao smješniji, nego zato što su politika, mediji i svakodnevni život postali toliko ozbiljno apsurdni da ih je ponekad lakše razumjeti kroz humor. Ciničan sam, da.
Jer kada se granica između stvarnosti i satire izgubi, smijeh više nije samo bijeg.
Ako mislite da sam nešto izmislio, pričekajte sutrašnje vijesti. Usput, uzmite si sa sobom, za svaki slučaj i kiblicu da u nju možete povratiti.
A do tada, pregledajte moje knjige i YouTube kanal. Tamo ćete pronaći još priča iz svijeta u kojem je granica između satire i stvarnosti ionako odavno nestala.